utorak, 03.04.2007.
Latinica: Bahatost, HTV 1, 02.04.'07.
Vratio se Latin na male ekrane, u nimalo promijenjenoj formi, koja je, ruku na srce, već postala dosadna i bogu i vragu, a kako ne bi malim običnim ljudima. Gosti mirno sjede, nitko se nikome ne ubacuje u riječ, Latin čita s kartica, nesposoban da nauči barem imena i prezimena ljudi koji mu sjede u studiju, pa se navlači tema s jednog kraja studija na drugi, naučeni nizovi rečenica koje zvuče kao da su vježbane pred ogledalom. I tako već 14 godina! Svaka čast na dugovječnosti, iako mislim da se formati trebaju s vremena na vrijeme barem malo, kozmetički izmijeniti da ljudima ne postane tlaka. A ako se već ne mijenja format, mogla bi barem scenografija. Ipak, Latinica poslovično zadovoljava dva bitna uvjeta: obrađuje zanimljive teme i ima izvrsne novinare koji doista znaju napraviti reportažu, pa je tako naravno bilo i u jučerašnjoj emisiji. Tema - bahatost. Gosti šareni, izabrani lukavo, ali linijom manjeg otpora. Naravno da će emisija biti zanimljiva ako u njoj gostuje mladi nadrkani Matija Babić, koji bez dlake na jeziku pere svaku društvenu pojavu koja mu zasmeta. Ipak, mislim da urednik nije iskoristio sve potencijale emisije: kako, pobogu, ako već nije bilo napisano na karticama s pitanjima, sam Latin nije iskoristio priliku da spomenutog nadrkanca malo preispita o njegovom ponašanju. Mislim, kad je već tema bahatost. Naime, iako dotičnog mladog gospodina ne poznajem osobno, imala sam priliku na vlastitoj koži osjetiti njegovu bahatost i neprofesionalnost jednom prilikom kada sam mu, kao novinarka, predložila suradnju. Dečko je na prvi mail pristojno odgovorio i zamolio me da mu pošaljem neke svoje tekstove, da bi zatim totalno izignorirao moje postojanje te, kao vrhunac, u vlastitom blogu objavio post u kojem se ruga idiotima koji mu pišu, nude suradnju i slične gluposti. Zamislite bezobrazluka, ponuditi čovjeku suradnju, takav bezobrazluk svijet još nije vidio! Sve to ne bi bilo ni toliko neobično da upravo ta osoba nije u jučerašnjoj Latinici laprdala o bahatosti Maćeka, Bandića i Sanadera koji, zamislite, ne odgovaraju ljudima na službena dopise i mailove. Kakava bahata bagra!
Preboljela sam ja taj Babićev bezobrazluk, jer sasvim je legitimno, premda nekulturno, čovjeku ne odgovoriti na mail. Ipak, već dva dana razmišljam o tome je li latinično izdanje o bahatosti snimljeno prije ili poslije njegovog posta. Jer, iskreno, ne znam što je gore.
- 22:34 -
petak, 30.03.2007.
Sherlock Holmes i slučaj svilene čarape, HTV 2, 30.03.'07.
Iako je petkom program poslovično loš na svim kanalima, iz nedokučivih mi razloga, ponekad se pa tako i večeras, dogodi programskim direktorima da puste neki dobar film, vjerojatno posve slučajno. Tako je drugi, onaj zabavniji program hrvatske javne kuće odabrao upoznati hrvatske građane o tome kakav je zapravo čovjek bio taj Sherlock Holmes, kakav mu je bio svjetonazor i čime se vodio pri rješavanju slučajeva. Saznali smo tako da je Sherlock bio samodopadan i bahat, ponekad vrlo okrutan i netrpeljiv prema okolini, da je volio modu i bio suzdržan prema suprotnom spolu. Bilo je zanimljivo vidjeti i da je policija i u ono doba bila bedasta i da policijska brutalnost nije proizvod novog doba. No, najzanimljiviji segment filma, inače tipičnog BBC-jevog dramskog produkta, svakako leži u otkrivanju mračnih zakutaka psihe ovog mitskog lika, te personifikacije pravog detektiva: Sherlock je, naime, bio ovisnik! Nema ništa zanimljivije nego vidjeti kako britanski producenti, od kojih je barem jedan sigurno pripadnik neke više i plavije klase, predstavljaju njegovu ovisnost onako usputno, kao tek jedan od slojeva njegove ličnosti, koji ga ne određuje, ali zasigurno pridonosi njegovoj neospornoj genijalnosti. I još stigne biti i 'perfect gentleman' i znanstvenik i medijska zvijezda na ego tripu! (Meni se osobno čini i da je bio gey, ali toga se film ipak nije dotakao.) Ove nove i nepoznate okolnosti mora da su zatekle sve one zatucane Hrvate koji su čitali Doyleov roman, prodavan u nastavcima na kioscima u neka davna doba, sve one majke koje su sinove poslale u komune jer su im u džepu našle rizle, sve te nesigurne, prazne, uplašene, tužne spodobe koje se vucaraju ovim prostorima i svojim zgražanjem kroje javno mnijenje - gle, gle, čovjek je izgleda bolestan! Možda ti narkomani nisu odmah svi za ubit, neki imaju i potencijala! Možda bi bili sasvim normalni ljudi da ih se liječi, da ih se ne tretira kao govna, da ih se ne izopćuje iz društvenih tokova, da im se da posla! Vidi, vidi, ko bi to rekao...
Super da ga je HTV emitirao večeras. Šteta samo što nisam vidjela lica svih onih šokiranih, malo prije spomenutih.
- 23:42 -
Fear Factor, RTL televizija, 29.03.'07.
Dakle, drage moje manekenke, zaboravite mučno guranje prstića u usta, taj zastarjeli način održavanja vitke linije, tako prijeko potrebne, pače neophodne za opstanak u ovom surovom postmodernom svijetu. Najgledanija komercijalna televizija u Hrvatskoj, rasadnik mladih talentiranih kadrova, pokretač inicijative prekvalifikacije frizera i vizažista u redatelje (što je u javnosti, kakve li nepravde, prošlo gotovo nezapaženo), ta televizija koja se konačno srodila s hrvatskim građaninom koji, kao što je poznato, tek u reprizi shvati što se to u filmu zapravo dogodilo i zašto je točno Ripley odlučila obrijati glavu, taj bastion nepristranog informiranja na zabavan način – treba li specificirati – dakle, RTL televizija konačno je u svom laboratoriju uspjela proizvesti ingeniozan proizvod koji u pravilu u dvije do tri sekunde gledanja, i isto toliko kontrakcija želuca, izaziva sigurno povraćanje. Da, dobro ste čule: ne povraćanje u metaforičkom smislu, nego pravo, zdravo seljačko bljuvanje, posve bezbolno i vrlo brzo možete obaviti svake srijede uvečer uz emisiju Fear Factor, jer upravo ste vi ona target skupina na koju RTL računa i za koju je i kreirao ovaj proizvod. Naravno, sve to pod uvjetom da ne volite shake od kravljih očiju i sirovih fileka, ili da vam najdraža pizza nije od živih žohara i crva, jer osnovni je uvjet da budete gadljive. Ideja zadatka koji se sastoji od žderanja najodvratnijih mogućih organskih tvari ili živih životinja uznemirava gotovo više od koncepta zamjene živih žena, jer su ove kao misleće osobe pa mogu, u nekom paralelnom svemiru ali ipak, odbiti sudjelovanje u bedastoći ako to žele, dok crvi, gusjenice, gliste, žohari i ostali pripadnici nižih oblika života to ne mogu, zbog čega i jesu niži oblik, jasno.
Elem, gledam i ne vjerujem. Kontrakcije su sa svakim progutanim crvom sve jače i wc šolja mi ne gine, slutim. I dok klečim pred njom razmišljam o tome kako nikada ne bih prošla na audiciji za voditeljicu dotične emisije, jer em sam strašno gadljiva, em nemam proporcije koje su uvjet za taj posao, a osim toga svi mi kažu da sam živopisna osoba, a na RTL za to nema sluha, kod njih najbolje prolaze oni koji djeluju kao upotrebljene vrećice čaja od kamilice (s iznimkom problematičnog i blago nabildanog Knjaza). Stoga, drage supruge nogometaša, sadašnje i one koje ćete to tek imati sreću postati, evo vam šanse: gledajte Fear Factor, gledajte ga i u reprizi, povraćajte obilno i bez srama, jer mogu vam reći da ste anoreksične, ali uz Fear Factor imate genijalnu izliku 'nisam ja kriva'. Topite svoja tijela i možda ćete i vi jednom postati zrele za odgovoran posao voditeljice dostojne RTL televizije. A ako ste još i frizerka na koki, samo vam je nebo granica.
- 19:09 -
Emisija opće prakse, HTV 1, 23.03.'07.
I opet me nisu iznevjerili. Četvorica najboljih izdanaka hrvatske vrste koja sjede u kapsuli, svaki za svojim futurističkim pisaćim stolom, dajući svoj obol u hateveovoj verziji Big Brothera, ali za odrasle, svakoga su petka već mjesecima razlog mog ostanka kod kuće, uz televizor. Gdje inače prosječan hrvatski građanin može čuti toliko dubokih misli, izrečenih s takvom mudrošću, suptilno upakiranih u najljepši poetski izraz dostojan vodećih umova naše današnjice, nego u Emisiji opće prakse, tom genijalnom teve formatu kakvog se, na sreću, nije dosjetio osmisliti ni sam BBC. Ako još niste pogledali ovo sjajno HTV-ovo izdanje, svakako to učinite: prvih nekoliko tjedana uživat ćete u njihovoj nagradnoj igri radnog naziva 'Otkrij voditelja', a kada ga konačno otkrijete, moći ćete se neopterećeno prepustiti tom meandru misli i ideja Mandića, Zidića (a ne bedema), Makovića i Pofuka o važnim društvenim pitanjima kao što su npr. važnost opere za hrvatsku kulturu. A tek kad čujete Mandićevu definiciju ovog glazbenog žanra koja glasi „opera je predstava u kojoj tenor pokušava poševiti soprana, al' mu bariton ne da“, sigurno ćete ciknuti od sreće jer konačno ste shvatili bit i poruku opere, pa što ne biste otišli i pogledati koju, neće vam pasti kruna s glave, kad već ima i ševe. Kao pravi Hrvat, taj dio ćete razumjeti. Ili, recimo, izdanje od prošloga tjedna: Mandić, i opet taj prosvjetitelj pod krinkom lakrdijaša, taj erudit/mizantrop/nihilist koji je odbacio kulturitis (kako sam za sebe kaže) donio je u studio, povodom obilježavanja svjetskog Dana voda, hrvatsku čuturicu s hrvatskom vodom, na kojoj piše Bog i Hrvati, objesio ju preko hrvatskog ramena i rekao gledateljima da svaki hrvatski muž treba nabaviti nešto slično, upozorivši ih nakon toga da je voda naše blago i da ju treba čuvati. Ingeniozan način motivacije hrvatskog bića! Potom su sva četvorica desetak minuta razvezla o tome tko je od njih napisao više knjiga i koji ih se više odrekao, pa smo tako saznali da je Maković napisao tri suvišne knjige, a Zidić tek jednu, za koju mu je Mandić čak napisao svoj prvi panegirik. Pofuk je pritom pokunjeno šutio.
Ovo su tek naznake zabavnih momenata ove poslastice koju nam petkom uvečer pruža javna televizija, koja je konačno skužila da joj je uloga informirati, obrazovati i zabaviti, te kako sve to upakirati u format kakvog svijet još nije vidio. Jedino, da se mene pitalo, bolje bi bilo da se zove 'Maković Pofuka Mandića na Zidiću'.
- 19:06 -
